Otok Silba

Otok Silba
menu
e-mail Kontaktirajte nas
facebook
PRIČAJ MI O SILBI
Hvata me "morska bolest"

S ljetom, dođu sjećanja na sva ona prijašnja, na sva ona buduća.. S čarolijom ljeta, stavila sam i novi link, on vam predstavlja jedan majušni otok u zadarskom arhipelagu, pripadaju mu moje godine, sjećanja, tuge i ljubavi, pogledajte ga pod MUSS.. Osjećam se dužna da pričam priču o tihom mlatu valova što oštre kamenje tom naočito očitom otočiću.. S pravom pričam o toj aleji mira, ipak, tamo sam začeta.. Od rođenja sam Joj vjerna, mojoj Silbi..
Ona je uvijek moje čistilište, svaki put ispočetka cjeliva mlade rane.. Nadam joj se dok kopni led usred gojazne zime, sjećam se njenih pitomih vala.. Nisam subjektivna.. Tko god ju jednom posjeti, iz srži mu mijenja život.. Tih otok, stvoren za bijeg od života, od svih grubih realista što te kane pripitomiti.. Stvorena da bude dama, ugostitelj bez mane, možeš trčati njenim uvalama, kušati njeno izrazito čisto more, bila je domaćin svjetskom ribolovnom natjecanju 1998., možeš lijeno sanjariti pod kakvom krošnjom, penjati se, bacati sa svjetionika, slušati bezbroj gitara pod okriljem neba, noću glumiti delfinicu, naga i obasuta tek mjesečinom.. Uz pregršt tihih skitnji, možeš ujedno ludovati, izlaziti u kafiće, diskoteku, restorane, na privatne partije kojih je uvijek u izobilju, fešte i feštice, noćno ronjenje, igrati tenis, odbojku na pijesku, košarku, nogomet, mini golf ili jednostavno promatrati kako to čine profesionalci, naime svake godine je domaćica mladim sportašima koji tamo dolaze na pripreme, ima tu skijaša, odbojkaša/ica, rukometaša, GIMNASTIČARA.... Dovoljno plaha da bude divlja.. Moja Silba.. Ona je vječita inspiracija.. Po UNESCU je uvrštena u ekološke parkove.. Vole je Lucija Šerbeđija, Alan Bjelinski, Oliver Dragojević, volio ju je i Štulić, njegov veliki opus nastao je baš na Silbi, Ivanu Banfić viđate u disku, čagate s njom, ili se smijete "jatu galeba" koji jadnoj ženi nedaju ni da prizalogaji.. Znači, estrada ju ljubi, al to i ne mora biti propaganda, kada je barem nitko nebi volio, znao da postoji, tada bi bila samo moja.. Da, pravo sam posesivno derište.. Ne, o ne, tamo nema automobila, motora, bicikla, tu i tamo koji traktorčić i samo u određeni dio dana.. Tamo nema hotela, mc donaldsa, gradske vreve, sparine asfalta, smoga..
Možda upoznaš i kakvog skippera, posebno jednog.. Al tog nedam nikom.. ahh, baš sam blesava, pa on čak i nije moj, nije dovoljno moj da bi BIO moj.. Svake godine u ovo doba hvata me Ta "morska bolest".. Ovo ljeto opet ćemo se sresti i ponovno biti umjetnici.. Nitko neće ništa očekivati, komplicirati, to je Silba, samo ćemo davati i primati, disati i udisati.. Veselim ti se...
Na Silbi postoji nepisano pravilo, nema kompliciranja, nema živciranja, nema žurbe i nema moje/tvoje, sve/svi su svačiji, jedna majušna vesela komuna.. I tko ju nebi volio.. VOLIM TE SILBO!!! Silbo moja, u srcu milo, otvori škure noćas mi se snilo..

Zašto volim Silbu
heh... čim ju spomenem ili, eto, napišem TU riječ, ja otplovim... magična je... Silba je definitivno "moje mjesto", znaš ono kad si negdje i jednostvno JESI... i ništa ti drugo ne treba... i sav si svoj/svoja... i happy... prvi put sam otišla na Silbu prije nekih 7-8 godina... tog ljeta trebalo mi je da odem negdje gdje nisam nikad bila, gdje nikog ne poznam, gdje je mirno, i gdje ću otići sama... trebao mi je odmak od nečega u čemu sam tada bila duboko uglavljena... kasnije sam ja to, onako na misaonoj razini, nazvala da mi je trebalo - da odem negjde u nepoznato da bi jasnije vidjela i osjetila sebe... i to se i dogodilo... iako mi je "samo" trebalo da se maknem... kad sam se iskrcala s broda shvatila sam da je to "onaj neki otok koji mi je ostao u sjećanju kad sam ko klinka s mamom putovala iz Pule u Zadar Marinom, na koji smo nakratko pristali"... i već mi je tako postala draga... iz dana u dan postajala mi je sve draža i nekako sam ju tada ful "posvojila" (kao mali princ svoju ružu, sjećaš se? :-)) Silba ima "onu neku vibru", ja to ne znam opisati... Silba je zelena... mirisna... ima predivno čisto more... divlja je... raznolika... možeš biti među ljudima, a već za par minuta na totalnoj osami... Silba nema auta, samo poštar ima motorin, čistači imaju traktor s prikolicom kojim prikupljaju smeće... i, nekoliko traktorića imaju ugostitelji i i trgovci kako bi njima dopremili robu s broda... i, smiju ih voziti samo kad dolazi brod... na Silbi nema net cafea... ima sve što ti je neophodno, a nema sve bez čega možeš... ima dva kafića, od kojih je jedan (imenom Mik) glavno mjesto - danju se pije kava i čitaju novine, a navečer se pije pivo i vino i bambusi i svašta nešto i priča i druži do dugo u noć... ima i slastičarnu... i nekoliko (mislim 4 restorana) i 3 dućana... ima pošta... i ambulanta.. čak i škola... zimi tamo živi 200-njak duša... ljeti se taj broj višestruko poveća, no nikad nemaš feeling gužve... iako, gušt je poseban doći van jeka sezone... na Silbi ima mnogo crkvica i kapelica koje su mornari gradili svojim zaštitnicima koji su ih čuvali dok su plovili morima... na Silbi ima mnogo divljih i predivnih uvala... na Silbi je svaki zalazak sunca drugačiji od onog prethodnog i onog koji mu slijedi... prvi put sam na Silbu na neki način pobjegla, i od tada joj se vraćam kad god mogu... no, više ne bježim, nego joj odlazim da BUDEM, da se radujem, da slavim i zahvaljujem, ponekad da tugujem, da se osjetim, da se volim, da se divim, da se slušam, da pišem... Silba je moja oaza... koja je tvoja?...
Copyright © http://indianwoman.blog.hr

Ludo more i još luđi ljudi
Nikad do sada nisam doživjela tako velike valove kao ove godine, osim možda jednom, kad sam bila na maturalcu u Španjolskoj, ali tamo je za razliku od naših običaja bila izvješena crvena zastava što je i najneukijem, uz pogled na valove, sasvim dovoljno da ne uđe u more, međutim, kako kod nas nema crvene zastave, a Hrvati su najhrabriji narod na svijetu (jedva čekam jednu takvu anketu, s obzirom da smo sve naj valjda smo i to), tako se jedan istaknuti pojedinac (vidjeti ćete zašto) sa svojim sinom uputio u nesvakidašnju borbu sa uzavrelim morem.
Cijelu noć prije toga vani je padala kiša i munja za munjom su parali nebo, ali izgleda da je negdje na otvorenom moru bjesnjelo još i više kad je cijeli sutrašnji dan val za valom uspjeo ispremještati i preoblikovati šljunak i kamenje dužinom svih plaža okrenutih jugozapadno. Naša plaža (nazivamo je tako jer je dovoljno da krenemo od kuće i skotrljamo se do nje) je bila žarište borbe između života i smrti (preuveličavam, naravno, ali nije bilo baš ni tako bezazleno). Od mora smo udaljeni nekih 150 m zračne linije, a valove smo kroz šumu čuli tako jasno da smo znali da mora da su strašni. Kokolo se kao i uvijek pomamio za njima prisjećajući se djetinjstva i glupog (po mom mišljenju) bacanja i valjanja, čupanja i trganja, boreći se za dah, boreći se protiv toga da završi u grotama (hridima), boreći se za što duže izdržati i boreći se za svoj gušt, kako on kaže. Čim sam ga vidjela da oblači tenisice namjenjene upravo takvim trenucima, koje su cijelu godinu strpljivo čučale u škrinji da bi eventualno jednom tijekom ljetovanja doživjele svjetlo, odnosno zanos vlasnika, znala sam što se sprema. Sa sobom je poveo Fjokicu, jer je znao da na nju ne mora paziti i da ona sigurno neće ući u more što nitko ne može garantirati za Ćuka. Kao i uvijek ja sam kasnila sa spremanjem i spustila sam se do mora desetak minuta kasnije, što mi je sada neopisivo žao, jer sam propustila scenu za pamćenje. Na plaži je bila skoro cijela naša ekipa. Dok sam se sa Ćukom dovukla do njih našla sam ih kako grcaju od smijeha pa su mi prepričali događaj, a ja ga prenosim vama.
Čovjek od svojih 45(+-) godina sa svojim sinom od nekih 8 godina nadobudno je krenuo ravno u more. Hrabri tata je uskočio pravo u val visine preko 2 metra dok se sin nekako nečkao, ali već sljedeći val ga je prekrio i povukao sa sobom. Nekoliko sekundi poslije tata je izgleda shvatio da je grdno pogriješio i u trenucima poslije gledao je svojeg sina kako ga val za valom baca na šljunak i povlači sa sobom u more. Panično je krenuo plivati kako bi ga spasio, ali ga je uhvatila matica i plivao je na mjestu. Svi na plaži su širom otvorenih očiju promatrali scenu, a Kokolo se spremao ući u more po dijete, međutim, dijete se nekako rukama i nogama dočepalo suhoga i pobjeglo , ali tata je i dalje bjesomučno grabio u prazno. I tad je nastao smijeh. Gledali su svi tog krupnog čovjeka kako lamata rukama i nogama u prazno i umirali od smijeha. Ovdje se podrazumjeva da bi mu svi isti čas priskočili u pomoć da su vidjeli da je u životnoj opasnosti, ali ovako je on bio razlog zabave pa su ga pustili da se koprca u nadi da mu nikada više neće na pamet pasti ovako nešto glupo. Čovjek se uspio nakako dohvatiti tla i četveronoške krenuti van, ali se toliko umorio u moru da više nije imao snage za uspraviti. Tad sam i ja stigla. Čovjek je stajao nepomičan, četveronoške raskrečen dupetom prema moru, a val za valom su mu se razbijali na istom. Svi prisutni na plaži su grcali od smijeha, ali onako potiho s tim da su djeci dovikivali da se ne smiju. Čovjeka su valovi guzili (kako bi Kokolo rekao) nekoliko bespomoćnih minuta, nakon čega se, potiskivajući bol i jad, ponosno uspravio i krenuo sjesti. Sjedio je na zidiću kao drvena Marija pokazujući svima nama da je on zapravo cool, a znali smo da ga boli svaka koščica i to je izazivalo nove salve smijeha.Nakon što smo se zasitili tom scenom uzeli smo kameru i krenuli dočekati trajkt koji je trebao pristati, a sudeći po valovima znali smo da će biti interesantno. Na mulu je bilo na desetine načičkanog svijeta i nekoliko traktora koji su se trebali ukrcati na brod. Ja sam se fino instalirala na malom mulu preko puta i upalila kameru. Ovo se ne doživljava svaki dan.
Kad se trajekt potpuno približio i krenuo manevrirati kako bi pristao slijedom su se redali neuspjesi, a krma kojom je pristajao je zjapila kao proždrljivi kit, čas na nekoliko metara iznad razine rive, čas ispod. Kad god bi se digla u vis od svjetine je dopro do nas glasni uzdah. Ja sam se spontano divila tom sumanutom čoporu koji nije uzmakao niti metar iako je trajekt na trenutke ukazivao na to da bi mogao tresnuti o rivu. U jednom trenutku kad je stigao posebno veliki val trajekt se u zraku okrenuo nekih 20 - 30 stupnjeva i to je bio razlog zbog čega se kapetan odlučio odlijepiti od obale. Svi putnici i roba su ostali na trajektu koji je krenuo na Olib. Moram priznati da mi je bilo žao tih ljudi unutra, ali mi je istodobno bilo drago doživjeti tako nešto što sam znala čuti dok bi stari ljudi pričali. Smiješno je bilo i gledati svu tu svijetinu koja je krenula kao rijeka, uzbrdo, prema drugoj strani otoka gdje su očekivali da će trajekt pristati. Međutim, trajekt je sljedeći put pristao tek sutradan u isto vrijeme, a katamaran koji je trebao doći tek sat poslije trajekta nije ni došao već se odmah uputio na Olib od kud su svi iskrcani putnici satima čekali dolazak manjeg broda koji je mogao prisatati u luku za jahte na sjevernoj stani otoka, gdje je i pristao četiri sata poslije.
Copyright © http://demjan.blog.hr

Toreta
U sredini Silbe, na istoimenom otoku, visoko se diže Marinićev toranj. To je okrugla uska kula na čiji vrh vode vanjske kamene stepenice. Zovu je još i "toranj ljubavi". Silba je jedino selo na otoku. U prošlosti su na ovom otoku žene, starci i djeca bili uglavnom pastiri, a muškarci su cijeli svoj život živjeli na moru, plovili svim morskim putevima i pod starost se vraćali na otok, ako ih more prije toga ne bi progutalo. Vraćali bi se da umru. Poznavali su obje Amerike, zemlje Dalekog istoka, hridi sjevernih mora, obale Afrike i Australije, ali nikada ne bi zaboravili pjesmu o otoku nalik raju i legendu vezanu za toretu na Silbi. A taj toranj na vrhu sela, smješten usred parka, silbanski je spomenik jedne ljubavi koja je učinila čuvenim sivozeleni otok utonuo u šutnju. Toranj se visoko uzdiže i s njega se pruža prekrasan vidik. Uz njega se vezuje priča o ljubavi jednog morskog vuka koji je za sobom ostavio kuću, toranj i grob na kojemu je još za života dao uklesati natpis: "Petar Marinić, kapetan, 1891. Jao onomu tko makne ove kosti." Bio je mlad, kaže priča, još mornar. I mlada, lijepa bila je njegova zaručnica Antonija Mauro. "Kad se vratim s ovog dugog putovanja - rekao joj je jednog dana prije odlaska - vjenčat ćemo se! Zasadit ću vrt oko kuće, a usred vrta sagradit ću tornjić s kojeg će se vidjeti cijeli otok i more." Poljubio je djevojku i otplovio. Dugo je plovio oceanima, a kada se konačno vratio, mnogo je djece dotrčalo na silbansko pristanište. Među njima je bila i jedna posebno ljupka djevojčica. Petar Marinić joj se nasmiješi, uzme je u naručje, pomiluje je i upita ljude okupljene na pristaništu: - Čije je ovo dijete? - To je kći Antonije Mauro, tvoje zaručnice, koja se udala za tvog prijatelja. Djevojčica se također zove - Antonija! Rastuži se pomorac, zagrli djevojčicu i zakle se: - Antonija me nije čekala, ali ako majka nije mogla postati mojom ženom, postat će to kći. Čekat ću dok se ovo dijete ne razvije u ženu. Bio je uporan i čekao dugih dvadeset godina. Dao je sagraditi tornjić usred sela, uz svoju kuću, na najvišoj uzvisini Silbe. Sagradio ga je od živog kamena i kamenim je zidom opasao vrt oko njega. Antonija Mauro nikada nije tamo zakoraknula. Ušla je u tu ogradu njezina kći - s rukom u ruci kapetana Petra Marinića, s vjenčanim prstenom na prstu. Ona u cvijetu mladosti, guste crne kose, velikih sjajnih očiju; on - trideset godina stariji, s prorijeđenom kosom, ali krepak, uspravan, još lijep u ozbiljnoj zrelosti svoga života. I gledali su s tornja otok, brodove i more. Toranj na uzvisini vrta, poškropljen slanoćom mora koju vjetar nosi za olujnih dana, stoji i danas kao spomenik ljubavi. Mještani ga zovu - Marinićeva toreta!
Copyright © http://www.blog.hr

Silba za početnike
Svi smo barem jednom u životu čuli za Silbu. Isto tako, velika većina nikad nije bila na Silbi, ako ništa drugo onda iz razloga što je ukupni kapacitet smještaja na otoku tek nešto preko 500 kreveta, što znači da preko otoka godišnje jedva da prođe par tisuća gostiju uz stotinjak i nešto stalnih stanovnika. Pa opet, zašto je tako posebna i često spominjana kao predivno mjesto za odmor?! Za početak, do Silbe se može doći svega na dva načina (osim ako nemate jedrilicu ili ste istu uzeli u najam pa ste došli samostalno morskim putem). Iz Malog Lošinja, trajektom Bartol Kašić, koji tokom sezone vozi jednom dnevno, a van sezone vozi dva puta tjedno, ili iz Zadra istim tim trajektom ili pak katamaranom koji vozi jednom dnevno, nedjeljom i češće. Kako na otoku ne možete iskrcati auto, morate ga ostaviti ili u Zadru ili Lošinju ili pak uopće ne morate krenuti na put s autom, buseva, barem prema Zadru ima hrpa. Trajekt je naravno jeftin, katamaran još jeftiniji. Prva vizura Silbe s trajekta vam govori o tome kako je otok malen, bez visokih brežuljaka, te u pozadini se moćno propinje Velebit sa oblacima koji kao da sjede na vrhu te moćne planine, no Velebit je predaleko da bi svojim klimatskim utjecajima narušio vaš odmor...

Cijeli tekst na blogu Voyagerhr
Copyright © http://voyagerhr.blogspot.com

Oliver na Silbi
Silba je, kume moj, raj! - rekao je oduševljeno Oliver Dragojević nakon što je njegov brod privezan te kad se iskrcao i pozdravio sa svojim domaćinom Alanom Bjelinskim, već stalnim ljetnim stanovnikom toga predivnog otoka. Zapravo, priča je počela prije više od trideset godina kad je Alanov otac Bruno ljetovao na Silbi, zaljubio se u nju i tamo kupio kuću. Svi smo se beskrajno zaljubili u Silbu - kaže Oliverov najdraži dirigent Alan Bjelinski, koji je tamo nastavio obiteljsku tradiciju, gdje su gosti uvijek dobrodošli.
Copyright © http://www.vecernji.net

Porat mrtvih kapetana
Nije pretenciozno reći da je Silba na sjevernome Jadranu isto što i Orebić na južnome - živi muzej pomorstva. I jedne i druge posve je dokrajčilo pojavljivanje parobroda, i kod jednih i drugih svaka je kuća davala kapetana, a oni joj nosili bogatstvo i raskoš iz bijela svijeta...

Cijeli tekst u Slobodnoj Dalmaciji
Copyright © http://www.slobodnadalmacija.hr
Otok Silba • vaša oaza mira za savršen odmor na moru!
Copyright © 2004-2017 Aventin d.o.o.
Stranica aventin.hr koristi kolačiće (cookies). Za nastavak korištenja ove stranice trebate to prihvatiti klikom na ovu poruku.