Otok Silba

Otok Silba
menu
e-mail Kontaktirajte nas
facebook
POVIJEST SILBE

Ljubomir Jurić, 1910.

Silba je otok 29 morskih milja Zadru na sjevero-zapad. Staro ime ovoga otoka je Selbo, hrvatski se zove Silba, a talijanski Selve.

Silba Otok Silba spominje se u povijesti u devetom vijeku. Godine 827. pripadao je općini Zadarskoj, a godine 1073., zadnje godine vladanja Petra Krešimira, po svoj prilici na molbu njegove sestre Cike, prve opatice sv. Marije u Zadru, općina Zadarska darovala ga je ondašnjemu samostanu sv. Marije u Zadru. (Neki hoće, da je samostan bio darovan 1027. godine, a ne 1073.) Kasnije otok pade u vlast Mletačke republike, koja ga godine 1639. prodade za 12.350 dukata kapetanu Frani Soppe-u. Ne zna se pravo kako i kada otok je došao kasnije u ruke glasovite obitelji Mletačke Morosini.

Obitelj Morosini držala je Silbu kao svoj posjed do prve četvrti devetnaestoga vijeka. Pošto joj je poradi dalečine bilo teško upravljati ovim posjedom i primati dohodak u naravi, pogodi se sa stanovnicima Silbe godine 1770. neka joj davaju svake godine 2000 mletačkih lira. Svaka obitelj je plaćala razmjerno na zemlju, što je posjedovala. Silbljani su zvali taj dohodak četvrtina, jer je bila četvrti dio zemaljskih plodova, što su i drugdje kmetovi svojemu gospodaru davali.

Godine 1838. za 28.500 austrijanskih lira obitelj Morosini prodala je otok Marku Ragusinu iz Velikog Lošinja, koji se bijaše vratio bogat iz Amerike.

Buduć Silbljani davali u novcu svoj dohodak prvašnjem gospodaru, mislili su tako davati i novomu, ali se ovaj - buduć stanovao u Lošinju blizu Silbe - opre tomu i zahtjevao je četvrti dio zemaljskog ploda u naravi.

Nastala je zato parnica, koja je trajala 13 godina i Ragusin napokon odluči prodati otok istim Silbljanima, koji su ga i kupili, plativši svaki srazmjerno, po svom posjedu, a svi skupa 5.025 bavarskih talira.

Na 19 ožujka 1852. prispjela je na Silbu vijest, da je otok od svojih lenskih gospodara otkupljen ugovorom sklopljenim u Zadru sa Ragusinom kod javnog bilježnika Valerija de Ponte, te su onda Silbljani odlučili neka se na uspomenu toga sretnoga događaja svetkuje sv. Josipa kao zavjetnu svetkovinu i neka se svake godine u taj dan preko svete mise izmoliti dade na čast toga sveca "Oče naš" i "Zdravu Mariju". Taj se zavjet od onda redovito svake godine ispunjava.

O postanku sela ne zna se tačno ništa. Priča se, a i vjerojatno, da su se prvi stanovnici nastanili bili na sjevero-zapadu današnje varošice, oko još opstojeće crkve sv. Ivana, koja je - između ostalih na Silbi - najstarija i po svoj prilici imala služiti za vršenje nabožnih dužnosti.

Ova je priča vjerodostojna i ima temelja na tome, što su najstarije kuće bile s one strane, a još se i danas vide ruševine prizemnih kuća.

Da je s one strane, to jest oko crkve sv. Ivana, bilo najstarije selo dokazuje i to, što se priča, da je na mjestu gdje sada opstoji zatvoren i već srušen samostan Male Braće svetog Frane, prije opstojao samostan pustinjaka svetog Antuna sa crkvom svete Marije, koga je nestalo godine 1412.

Nastojanjem nadbiskupa Bolli na mjestu ovog samostana pustinjaka bi sagrađen novi za Franjevce III. reda; ali kasnije dođe ovaj u ruke malobraćana. Za gradnje ovoga samostana pripomogli su braća Mate i Šime Paulina iz Silbe, a crkva bi posvećena od nadbiskupa Karamana godine 1750.

Početkom devetnaestoga vijeka bi ukinut samostan i prodan obitelji Paulina na Silbi, a crkva pako od iste obitelji bi darovana puku (općini) godine 1878. uvjetom, da je kroz godinu dana popravi i izbavi od propasti; a tako i bi.

Na južnjem kraju varoši diže se priličan zvonik i lijepa prostrana župska crkva svete Marije sa 7 ukusnih oltara sagrađena otrag 60 godina. U ovoj su crkvi i orgulje.

Što manjih što većih crkava ima na Silbi šest, od kojih svaka broji nekoliko vjekova, osim župske, a sve su u prilično dobrom stanju. U njima je do 6 Rudolfinovih slika i jedna Ticijanova.

Kod župske crkve nalazi se i velika općinska gusterna, sagrađena na uspomenu 50-godišnjice vladanja Njegovog Veličanstva cesara i kralja Franje Josipa I. Na jugu varoši, desetak časa hoda od župske crkve, stoji prilično velika crkva sv. Marka sa zvonikom i prostranim grobištem, u kojemu je, osobito u zadnje vrijeme, sagrađeno dosta lijepih i ukusnih grobova. Od župske crkve pa do one svetoga Marka, u surazmjernom razmaku ima sedam lijepih bijelih kapelica, a u svakoj po dva stajališta "puta od križa".

Crkvu sv. Marka nadogradio je godine 1638. Antun Ventura iz Silbe, kako svjedoči slijedeći natpis na njezinu pročelju:

SIGNOR MIO, HO DIMOSTRATO A VOI ET HO ADEMPUTO IL DESIDERIO MIO IO ANTONIO VENTURA, DELLA PRESENTE FABBRICA ANNO DOMINI MDCXXXVIII. DIE XXIII MENSIS JUINI.

Pripovijeda se, da je spomenutog Venturu na putu iz Mletaka snašla strašna oluja na moru pod Silbom, i to ne daleko drage, što je ispod današnje crkve sv. Marka (Silbljani zovu dragu Pocukmarak to jest Pod svetim Markom) i da mu je propalo sila blaga u more, što ga je vozio na glasovitim brodovima Manzeram. Zavjetova se sagraditi crkvu svetog Marka pođe li mu za rukom spasiti potopljeno blago.

More se utiša i on dade po dnu mora potezati mreže u koje i uhvati već potonulo blago, te dade sagraditi crkvu. Priča se, da je sakristiju dao sagraditi na bizantinskoj kapeli, koja i dandanas se u Silbi nazivlje Grčka kapela.

Slika propetoga Isusa naslikana na drvenu križu, koji se još nalazi u dobrom stanju, kaže se, da je pripadala toj grčkoj kapeli. I doista još je moći vidjeti, da je opstojala zgrada gdje je danas oblačnica i zvonik crkve svetog Marka, te se ovo može smatrati spomenikom nekdašnjeg bizantinskog gospodstva na Silbi.

Kako bi gore rečeno, najstariji stanovnici Silbe prebivali su oko crkve svetoga Ivana. Predaja kaže, da su se - još za seobe Hrvata k jugu i k moru - najprije naselile tri obitelji: Ćuplija (današnji Čupičić), Magan (Maganićevi su izumrli polovicom 17. vijeka) i Mirvan.

Stanovnici, koji stanuju u središtu sadanje varošii blizu obale i luke što zovu Žalić, doselili su se kasnije, po svoj prilici u 16. vijeku. Priča se, da su došli iz Hrvatkog Primorja (Senja, Jablanca itd.), moguće za vrijeme Uskoka.

Na sjevero-istoku varoši stoji draga "Zaniski" (niski žal) zvana prije "Lupeška dražica" po svoj prilici stoga, što su bjegunci iz Podgorja tražeći zakloništa na otocima, podalje na jugu nadošli u spomenutu dragu, a smatrajuć ih seljani kao lupeže, od kojih su mnogo zla trpjeli, nazvali su dragu tim imenom.

Stanovnici otoka Silbe u svako doba trpjeli su poradi položaja otoka, pripustljiva na koju mu drago stranu, svakoga zla i jada od strane morskih hajduka (gusara).

Da se uzmognu Silbljani od gusara braniti sagradiše jake kule kao tvrđave nazvane Kašteli. Spominju se tri. Jednu od tih kula spominje u svojoj knjižici "Povijest Silbe" pomorski kapetan Bartuo Supičić (umro godine 1862), a to baš onu, čije se ruševine nalaze kod općinskog doma. Sagradio ju je Juraj Vinturić godine 1598. Četvornoj je oblika, a po visoko na svakom zidu imađaše po dva četvorna prozora. Zidovi su završavali kruništem. Nekoliko stopa nad zemljom bijahu joj ulazna vrata, a u malom razmaku ispred njih stajale su kamene stube na koje se s vrata spuštao pokretni most. Na jugo-zapadnoj strani unutrašnjosti kule nalazila se čatrnja s vodom. Kaštel su većim dijelom razrušili drugom polovicom devetnaestoga vijeka isti Silbenjani, buduć postao pogibeljan. I od drugih dvaju kašela ne opstoje danas nego ruševine.

Daljnji dokaz, da su Silbljani uvijek morali biti na braniku protiv gusara jesu stražarnice po lukama, gdje se lakše iskrcati moglo. Jedna se stražarnica još vidi u luci "Papratnici", druga na "mulu", treća u luci svetom Ante - u Portu (Ovđe je sjegurna luka sa pomorskim svjetionikom), a ruševine se nekih još vide kod kapelice malo dalje župske crkve i pri crkvi svetog Ivana.

Sasvim tim, da su seljani puno pretrpjeli od gusara, ipak ovaj im je krasni položaj otoka koristio, jer se razvilo kod njih brodarstvo i mornarstvo, koje je na žalost danas sasvim propalo. Spominju se još kuće, koje su prošlih vjekova imale velikih brodova, koji su plovili van Jadranskog mora u Crno i Sredozemno more, a svi pod zapovjedništvom kapetana Silbanjskih. Kuća "Brnetić" bila je poznata u glavnim trgovačkim lukama sredozemnog mora.

Silba U sedamnaestom vijeku Silbljani su plovili jedrenjačama zvanim Marsiliane, a pak u osamnaestom vijeku jedrenjačama nazvanim manzere (od riječi manzo - vol) i kastrere, kojima su prevažali volove i vunjad sa istočnih obala Jadranskoga mora u Mletke.

Manzere, kojih je bilo 38 na broju, bijahu veliki brodovi na 3 jedra, sadržine od 3500 stari (1 star = oko 63 kg.); Kastrere, manje, na 2 jedra, od 1000 stari po prilici, a bilo ih je preko 60. Na početku prošloga stoljeća Francuzi uništiše to brodovlje.

Silba u brodarstvu bila je pred Lošinjem; imala je velikih brodova, valjanih i srčanih mornara i vrsnih kapetana. More je bilo ono polje, odakle su Silbljani crpjeli svoje blagostanje, te je nekada opće pučanstvo živjelo u priličnom blagostanju; a to potvrđuje i stara izreka: "Silba zlatom siva, i u njoj se raj uživa".

I ako su gotovo svi muškarci prebivali u tuđem svijetu radi dobiće, ipak su svim žarom svoga srca ljubili svoj zavičaj i pod stare dane vraćali se na stanovanje u Silbu držeć se one:

Je l' pomorac, je l' trgovac
Znojem i žuljima
Gdje na svijetu steko novac
Sebi i svojima:
Gdje će bolje stečevinu
Uživati moć?
Valja mu doć na očinu,
Valja doma doć.

Ove se lozinke još i dandanas Silbljani vijerno drže. I dandanas ima na Silbi na stotine umirovljenih osoba razne časti i službe.

Od kada je para preotela mah, a plovidba na jedra stala dan na dan sve to više propadati, od tada je i Silbanjsko brodarstvo i mornarstvo propalo. Nestalo je zaslužbe, pa se čeljad razrojila po svijetu. Putuje u daleke krajeve svijeta, a mnogo ih ima u Americi, navlastito u republici Argentini. Današnja pako mladež najviše ulazi u državnu službu. (Ima mnogo: svjetioničara, sudbenih poslužnika, oružnika, državnih redara, financa itd.) - Silba je odgojila dobar broj svećenika (od kojih i jednog biskupa) i učitelja, ali najviše vrsnih pomoraca. Silbljani, kao pomorci, obično su ljudi štedljivi, iskusni i vrlo razgovorni. U svetačne dane svi su - bez iznimke - na gradsku obučeni, ponajviše u crno odijelo. Svak nosi ovratnik i ima uru na niklenom, srebrnom, a nekoji i na zlatnom lančiću.

Danas nema narodne nošnje, koja se smetnula kod ženskih početkom prošloga vijeka, a sastojala se od pokarvače, bijele na glavi, tkanice (pasa), modre suknje i crnog bezrukavnjaka. Muške se narodne nošnje nitko ne spominje, a rek bi, da je nije ni bilo. Starije ženske u zadnje doba nosile su neku vrst crnog pustenog debelog šešira, ali je mlađi naraštaj to zabacio, a odijeva se prilično razkošno, gotovo gradski.

Mladež je čista, uljudna i veoma vesela; najmilija joj zabava ples. Plešu u kući, a imaju i svoj posebni narodni ples, nazvan "Silbenjski".

Silbenjke su izvanredno okretne i štedljive. Muž po svijetu dobiva i šalje novac ženi, koja brižljivo štedi, marljivo obrađuje zemlju i redi kuću, a djeci je i otac i majka. One po više godina samotuju, buduć im muževi "trbuhom za kruhom" po svijetu, ali vanredna je rijetkost, da bi koja skrenula po zlu putu. Poštenje im nada sve, a vijernost prema mužu čuvaju kao svetinju.

Stanovnici Silbe u opće vrlo su pobožni i umjereni ljudi. Na čistoću u opće muški i ženske osobito paze. Sve su im kuće zidanice, iz vana ožbukane i obijeljene, proviđene sobama i ugodnim zahodom; većina njih gustjernom, čistim u živo ograđenim dvorom a i vrtom.

Milota je stupiti u njihove čedne sobice i kuhinju. U kući zidovi su lijepo ožbukani i obijeljeni, a pod je uvijek pomno pometen i opran. Postelje su uzor čistoće, a u kuhinji ne samo što je sve čisto i na svome mjestu, nego se sve, kao što i posudje na policama upravo sjaji.

Pa i cijela je varoš i izvanka uprav uzor čistoće.

Ugodna je šetnja: po varoši, oko varoši, put mula i "Svetoga Marka" itd. Putovi su po varoši utrti, gotovo ravni i čisti. Ljeti ne duši prašina, a zimi ne smeta blato, jer svega toga nema. Kad šećeš rekao bi da nijesi na otoku, nego u kakvom primorskom gradiću.

U staro doba birao se je i krunio na Silbi "seoski kralj". Izbor se je obavljao u seoskom zboru većinom glasova na Stjepandan dne 26 prosinca svake godine. Kraljeva vlast je trajala samo 12 dana, to jest od Stjepandana do Triju kralja. Kroz to bi vrijeme krunom na glavi, opkoljen od dvanaest vijećnika predsjedao seoskim skupštinama i dijelio pravdu. Zadatak mu bijaše: imenovati seoskog glavara, arambašu i poljske straže; odobriti seoski konačni račun minule i priređenje računa za nastajnu godinu. K tome bi sudio u svim tužbama i prepirkama, što bi se tijekom godine porodile. Taj lijepi običaj bi ukinut o prvoj četvrtini 19. vijeka, a mjedena se kruna i danas čuva u riznici župske crkve.

Silba broji oko 1200 stanovnika. Svi su po narodnosti hrvati, a po vjeri rimo-katolici. Župa je od starine glagolska i ako se sada na žalost latina. U župskom uredu do dvadesete godine prošloga vijeka rabila se hrvaština pisana glagolicom, a do godine 1851. u crkvenoj službi glagolica.

I današnje narječje bogato je starohrvatskim riječima i oblicima.

U Silbi je sijelo hrvatske općine, kojoj pripadaju odlomci: Silba, Olib, Premuda, Ist, Zapuntel, Brgulje, Molat i Škarda.

Od 1. listopada 1907. Općinska uprava na svome pečatu rabi novi grb, koji je na temelju histor. podataka sastavio velečasni don Vinko Rasol, rodom iz Silbe.

Osim općine, još je na Silbi dvorazredna mješovita opća pučka škola, Dekanatski ured, Hrvatska čitaonica "Bog i otačbina", Potrošno-Obrtna zadruga, Oružnička i financijalna postaja, carinski i lučko-zdravstveni ured, Javna dobrotvornost, Lloydovo, Ugarsko-Hrvatskog i parobrodarskog društva "Dalmatia" otpravništvo, tvornica za priređivanje srđela u kutijam, četiri prodaje duhana, udobna gostiona, desetak dućana itd.

U sredini varoši uzdiže se oko triestak metara visok Toranj, koji je vlasništvo obitelji Marinić, a s njega se uživa divan pogled po ubavoj okolici.

Na Silbi se može naći u najam baš udobnih i zdravih stanova uz sasvim čednu najmovinu, buduć da im vlasnici po svjetu ili drugđe u službi nastanjeni. Ima i dosta pitke vode.

Silba je u svagdanjoj vezi , sa u i iz Zadra, a to parobrodom društva "Dalmatia", a nekoliko puta na sedmicu i onim Lloyda i Ugarsko-Hrvatskog društva.

Na Silbi ima uprav krasnih naravnih kupališta, a dno im je sama sitna pržina. Osobito je krasno kupalište u "Sotorišću" odmah na jugu uz samu varoš.

Na glasu je Silbanjski sir i vuna, a do nazad desetak godina bilo je na glasu i Silbanjsko grožđe, koje je sasvim rano - već koncem mjeseca srpnja - dozrijevalo i širom naše carevine, pa i dalje, razašiljalo, a tako i sir.

Sir se još - dapače i u većoj množini - pravi, dok lozu svu uništio žiložder. Svijet je posadio nešto amerikanske loze i još sadi. Loza am. uspijeva prilično. Na Silbi rodi i sasvim dobra vrst smokava, poput onih grčkih. Od godine 1908. počeo se uzgajati duhan, koji prilično uspijeva, a svake godine ima oko 80 gojitelja.

Zdravstveno je stanje na Silbi veoma povoljno. Kroz godinu ne bude više od 2 po sto slučaja smrti.

Na Silbi ima liepi broj staraca, koji "dobro nose" na svojim leđima 80 i više godina.
A što bi bilo, da ih ne ubije more i teški mornarski život?

Otok Silba • vaša oaza mira za savršen odmor na moru!
Copyright © 2004-2017 Aventin d.o.o.