Silba je otok 29 morskih milja Zadru na sjevero-zapad. Staro ime ovoga otoka je
Selbo, hrvatski se zove Silba, a talijanski Selve.
Otok Silba spominje se u povijesti u devetom vijeku. Godine 827. pripadao je
općini Zadarskoj, a godine 1073., zadnje godine vladanja Petra Krešimira, po svoj
prilici na molbu njegove sestre Cike, prve opatice sv. Marije u Zadru, općina
Zadarska darovala ga je ondašnjemu samostanu sv. Marije u Zadru. (Neki hoće,
da je samostan bio darovan 1027. godine, a ne 1073.) Kasnije otok pade u vlast
Mletačke republike, koja ga godine 1639. prodade za 12.350 dukata kapetanu
Frani Soppe-u. Ne zna se pravo kako i kada otok je došao kasnije u ruke
glasovite obitelji Mletačke Morosini.
Obitelj Morosini držala je Silbu kao svoj posjed do prve četvrti
devetnaestoga vijeka. Pošto joj je poradi dalečine bilo teško upravljati
ovim posjedom i primati dohodak u naravi, pogodi se sa stanovnicima Silbe
godine 1770. neka joj davaju svake godine 2000 mletačkih lira. Svaka
obitelj je plaćala razmjerno na zemlju, što je posjedovala. Silbljani su zvali taj dohodak
četvrtina, jer je bila četvrti dio zemaljskih plodova, što su i
drugdje kmetovi svojemu gospodaru davali.
Godine 1838. za 28.500 austrijanskih lira obitelj Morosini prodala je otok
Marku Ragusinu iz Velikog Lošinja, koji se bijaše vratio bogat iz Amerike.
Buduć Silbljani davali u novcu svoj dohodak prvašnjem gospodaru, mislili
su tako davati i novomu, ali se ovaj - buduć stanovao u Lošinju
blizu Silbe - opre tomu i zahtjevao je četvrti dio zemaljskog ploda u naravi.
Nastala je zato parnica, koja je trajala 13 godina i Ragusin napokon odluči
prodati otok istim Silbljanima, koji su ga i kupili, plativši svaki srazmjerno,
po svom posjedu, a svi skupa 5.025 bavarskih talira.
Na 19 ožujka 1852. prispjela je na Silbu vijest, da je otok od svojih lenskih
gospodara otkupljen ugovorom sklopljenim u Zadru sa Ragusinom kod javnog bilježnika
Valerija de Ponte, te su onda Silbljani odlučili neka se na uspomenu toga
sretnoga događaja svetkuje sv. Josipa kao zavjetnu svetkovinu i neka se svake godine
u taj dan preko svete mise izmoliti dade na čast toga sveca "Oče naš" i "Zdravu Mariju".
Taj se zavjet od onda redovito svake godine ispunjava.
O postanku sela ne zna se tačno ništa. Priča se, a i vjerojatno, da su se prvi
stanovnici nastanili bili na sjevero-zapadu današnje varošice, oko još opstojeće
crkve sv. Ivana, koja je - između ostalih na Silbi - najstarija i po svoj prilici
imala služiti za vršenje nabožnih dužnosti.
Ova je priča vjerodostojna i ima temelja na tome, što su najstarije kuće bile
s one strane, a još se i danas vide ruševine prizemnih kuća.
Da je s one strane, to jest oko crkve sv. Ivana, bilo najstarije selo dokazuje
i to, što se priča, da je na mjestu gdje sada opstoji zatvoren i već srušen samostan
Male Braće svetog Frane, prije opstojao samostan pustinjaka svetog Antuna sa crkvom svete
Marije, koga je nestalo godine 1412.
Nastojanjem nadbiskupa Bolli na mjestu ovog samostana pustinjaka bi sagrađen
novi za Franjevce III. reda; ali kasnije dođe ovaj u ruke malobraćana. Za gradnje
ovoga samostana pripomogli su braća Mate i Šime Paulina iz Silbe, a crkva bi
posvećena od nadbiskupa Karamana godine 1750.
Početkom devetnaestoga vijeka bi ukinut samostan i prodan obitelji Paulina na
Silbi, a crkva pako od iste obitelji bi darovana puku (općini) godine 1878. uvjetom,
da je kroz godinu dana popravi i izbavi od propasti; a tako i bi.
Na južnjem kraju varoši diže se priličan zvonik i lijepa prostrana župska crkva
svete Marije sa 7 ukusnih oltara sagrađena otrag 60 godina.
U ovoj su crkvi i orgulje.
Što manjih što većih crkava ima na Silbi šest, od kojih svaka broji nekoliko
vjekova, osim župske, a sve su u prilično dobrom stanju. U njima je do 6 Rudolfinovih
slika i jedna Ticijanova.
Kod župske crkve nalazi se i velika općinska gusterna, sagrađena na uspomenu
50-godišnjice vladanja Njegovog Veličanstva cesara i kralja Franje Josipa I.
Na jugu varoši, desetak časa hoda od župske crkve, stoji prilično velika crkva
sv. Marka sa zvonikom i prostranim grobištem, u kojemu je, osobito u zadnje vrijeme,
sagrađeno dosta lijepih i ukusnih grobova. Od župske crkve pa do one svetoga Marka,
u surazmjernom razmaku ima sedam lijepih bijelih kapelica, a u svakoj po dva stajališta
"puta od križa".
Crkvu sv. Marka nadogradio je godine 1638. Antun Ventura iz Silbe, kako svjedoči
slijedeći natpis na njezinu pročelju:
SIGNOR MIO, HO DIMOSTRATO A VOI ET HO ADEMPUTO
IL DESIDERIO MIO IO ANTONIO VENTURA, DELLA PRESENTE FABBRICA ANNO DOMINI MDCXXXVIII.
DIE XXIII MENSIS JUINI.
Pripovijeda se, da je spomenutog Venturu na putu iz Mletaka snašla strašna oluja
na moru pod Silbom, i to ne daleko drage, što je ispod današnje crkve sv. Marka
(Silbljani zovu dragu Pocukmarak to jest Pod svetim Markom) i da mu je propalo sila
blaga u more, što ga je vozio na glasovitim brodovima Manzeram. Zavjetova se
sagraditi crkvu svetog Marka pođe li mu za rukom spasiti potopljeno blago.
More se utiša i on dade po dnu mora potezati mreže u koje i uhvati već potonulo
blago, te dade sagraditi crkvu. Priča se, da je sakristiju dao sagraditi na bizantinskoj
kapeli, koja i dandanas se u Silbi nazivlje Grčka kapela.
Slika propetoga Isusa naslikana na drvenu križu, koji se još nalazi u dobrom
stanju, kaže se, da je pripadala toj grčkoj kapeli. I doista još je moći vidjeti, da je
opstojala zgrada gdje je danas oblačnica i zvonik crkve svetog Marka, te se ovo može
smatrati spomenikom nekdašnjeg bizantinskog gospodstva na Silbi.
Kako bi gore rečeno, najstariji stanovnici Silbe prebivali su oko crkve svetoga
Ivana. Predaja kaže, da su se - još za seobe Hrvata k jugu i k moru - najprije naselile tri
obitelji: Ćuplija (današnji Čupičić), Magan (Maganićevi su izumrli polovicom
17. vijeka) i Mirvan.
Stanovnici, koji stanuju u središtu sadanje varošii blizu obale i luke što zovu
Žalić, doselili su se kasnije, po svoj prilici u 16. vijeku. Priča se, da su
došli iz Hrvatkog Primorja (Senja, Jablanca itd.), moguće za vrijeme Uskoka.
Na sjevero-istoku varoši stoji draga "Zaniski" (niski žal) zvana prije
"Lupeška dražica" po svoj prilici stoga, što su bjegunci iz Podgorja tražeći
zakloništa na otocima, podalje na jugu nadošli u spomenutu dragu, a smatrajuć
ih seljani kao lupeže, od kojih su mnogo zla trpjeli, nazvali su dragu tim imenom.
Stanovnici otoka Silbe u svako doba trpjeli su poradi položaja otoka,
pripustljiva na koju mu drago stranu, svakoga zla i jada od strane morskih hajduka (gusara).
Da se uzmognu Silbljani od gusara braniti sagradiše jake kule kao tvrđave
nazvane Kašteli. Spominju se tri. Jednu od tih kula spominje u svojoj
knjižici "Povijest Silbe" pomorski kapetan Bartuo Supičić (umro godine 1862),
a to baš onu, čije se ruševine nalaze kod općinskog doma. Sagradio ju je
Juraj Vinturić godine 1598. Četvornoj je oblika, a po visoko na svakom zidu
imađaše po dva četvorna prozora. Zidovi su završavali kruništem. Nekoliko stopa
nad zemljom bijahu joj ulazna vrata, a u malom razmaku ispred njih stajale su
kamene stube na koje se s vrata spuštao pokretni most. Na jugo-zapadnoj strani
unutrašnjosti kule nalazila se čatrnja s vodom. Kaštel su većim dijelom razrušili
drugom polovicom devetnaestoga vijeka isti Silbenjani, buduć postao pogibeljan.
I od drugih dvaju kašela ne opstoje danas nego ruševine.
Daljnji dokaz, da su Silbljani uvijek morali biti na braniku protiv gusara jesu
stražarnice po lukama, gdje se lakše iskrcati moglo. Jedna se stražarnica još
vidi u luci "Papratnici", druga na "mulu", treća u luci svetom Ante
- u Portu (Ovđe je sjegurna luka sa pomorskim svjetionikom), a ruševine se nekih
još vide kod kapelice malo dalje župske crkve i pri crkvi svetog Ivana.
Sasvim tim, da su seljani puno pretrpjeli od gusara, ipak ovaj im je krasni
položaj otoka koristio, jer se razvilo kod njih brodarstvo i mornarstvo, koje
je na žalost danas sasvim propalo. Spominju se još kuće, koje su prošlih vjekova
imale velikih brodova, koji su plovili van Jadranskog mora u Crno i
Sredozemno more, a svi pod zapovjedništvom kapetana Silbanjskih. Kuća
"Brnetić" bila je poznata u glavnim trgovačkim lukama sredozemnog mora.
U sedamnaestom vijeku Silbljani su plovili jedrenjačama zvanim Marsiliane,
a pak u osamnaestom vijeku jedrenjačama nazvanim
manzere (od riječi manzo - vol) i kastrere, kojima su prevažali
volove i vunjad sa istočnih obala Jadranskoga mora u Mletke.
Manzere, kojih je bilo 38 na broju, bijahu veliki brodovi na 3 jedra, sadržine od 3500
stari (1 star = oko 63 kg.); Kastrere, manje, na 2 jedra, od 1000 stari
po prilici, a bilo ih je preko 60. Na početku prošloga stoljeća Francuzi uništiše to brodovlje.
Silba u brodarstvu bila je pred Lošinjem; imala je velikih brodova, valjanih i
srčanih mornara i vrsnih kapetana. More je bilo ono polje, odakle su Silbljani
crpjeli svoje blagostanje, te je nekada opće pučanstvo živjelo u priličnom
blagostanju; a to potvrđuje i stara izreka: "Silba zlatom siva, i u njoj se raj uživa".
I ako su gotovo svi muškarci prebivali u tuđem svijetu radi dobiće, ipak su
svim žarom svoga srca ljubili svoj zavičaj i pod stare dane vraćali se na
stanovanje u Silbu držeć se one:
Je l' pomorac, je l' trgovac
Znojem i žuljima
Gdje na svijetu steko novac
Sebi i svojima:
Gdje će bolje stečevinu
Uživati moć?
Valja mu doć na očinu,
Valja doma doć.
Ove se lozinke još i dandanas Silbljani vijerno drže. I dandanas ima na Silbi na
stotine umirovljenih osoba razne časti i službe.
Od kada je para preotela mah, a plovidba na jedra stala dan na dan sve to više
propadati, od tada je i Silbanjsko brodarstvo i mornarstvo propalo. Nestalo je
zaslužbe, pa se čeljad razrojila po svijetu. Putuje u daleke krajeve svijeta, a mnogo ih ima u
Americi, navlastito u republici Argentini. Današnja pako mladež najviše ulazi u državnu
službu. (Ima mnogo: svjetioničara, sudbenih poslužnika, oružnika, državnih redara,
financa itd.) - Silba je odgojila dobar broj svećenika (od kojih i jednog biskupa)
i učitelja, ali najviše vrsnih pomoraca. Silbljani, kao pomorci, obično su ljudi
štedljivi, iskusni i vrlo razgovorni. U svetačne dane svi su - bez iznimke - na
gradsku obučeni, ponajviše u crno odijelo. Svak nosi ovratnik i ima uru na
niklenom, srebrnom, a nekoji i na zlatnom lančiću.
Danas nema narodne nošnje, koja se smetnula kod ženskih
početkom prošloga vijeka, a sastojala se od
pokarvače, bijele na glavi, tkanice (pasa), modre suknje i
crnog bezrukavnjaka. Muške se narodne nošnje nitko ne spominje,
a rek bi, da je nije ni bilo. Starije ženske u zadnje doba nosile su neku
vrst crnog pustenog debelog šešira, ali je mlađi naraštaj to zabacio, a
odijeva se prilično razkošno, gotovo gradski.
Mladež je čista, uljudna i veoma vesela; najmilija joj zabava ples.
Plešu u kući, a imaju i svoj posebni narodni ples, nazvan "Silbenjski".
Silbenjke su izvanredno okretne i štedljive. Muž po svijetu dobiva i šalje
novac ženi, koja brižljivo štedi, marljivo obrađuje zemlju i redi kuću, a djeci je
i otac i majka. One po više godina samotuju, buduć im muževi "trbuhom za kruhom"
po svijetu, ali vanredna je rijetkost, da bi koja skrenula po zlu putu.
Poštenje im nada sve, a vijernost prema mužu čuvaju kao svetinju.
Stanovnici Silbe u opće vrlo su pobožni i umjereni ljudi. Na čistoću u opće
muški i ženske osobito paze. Sve su im kuće zidanice, iz vana ožbukane i
obijeljene, proviđene sobama i ugodnim zahodom; većina njih gustjernom, čistim
u živo ograđenim dvorom a i vrtom.
Milota je stupiti u njihove čedne sobice i kuhinju. U kući zidovi su lijepo
ožbukani i obijeljeni, a pod je uvijek pomno pometen i opran. Postelje su uzor
čistoće, a u kuhinji ne samo što je sve čisto i na svome mjestu, nego se sve,
kao što i posudje na policama upravo sjaji.
Pa i cijela je varoš i izvanka uprav uzor čistoće.
Ugodna je šetnja: po varoši, oko varoši, put mula i
"Svetoga Marka" itd. Putovi su po varoši utrti, gotovo ravni i čisti.
Ljeti ne duši prašina, a zimi ne smeta blato, jer svega toga nema. Kad šećeš
rekao bi da nijesi na otoku, nego u kakvom primorskom gradiću.
U staro doba birao se je i krunio na Silbi "seoski kralj".
Izbor se je obavljao u seoskom zboru većinom glasova na Stjepandan dne 26
prosinca svake godine. Kraljeva vlast je trajala samo 12 dana, to jest od
Stjepandana do Triju kralja. Kroz to bi vrijeme
krunom na glavi, opkoljen od dvanaest vijećnika predsjedao seoskim
skupštinama i dijelio pravdu. Zadatak mu bijaše: imenovati seoskog glavara,
arambašu i poljske straže; odobriti seoski konačni račun minule i priređenje
računa za nastajnu godinu. K tome bi sudio u svim tužbama i prepirkama,
što bi se tijekom godine porodile. Taj lijepi običaj bi ukinut o prvoj
četvrtini 19. vijeka, a mjedena se kruna i danas čuva u riznici župske crkve.
Silba broji oko 1200 stanovnika. Svi su po narodnosti hrvati, a po vjeri
rimo-katolici. Župa je od starine glagolska i ako se sada na žalost latina.
U župskom uredu do dvadesete godine prošloga vijeka rabila se hrvaština pisana
glagolicom, a do godine 1851. u crkvenoj službi glagolica.
I današnje narječje bogato je starohrvatskim riječima i oblicima.
U Silbi je sijelo hrvatske općine, kojoj pripadaju odlomci:
Silba, Olib, Premuda, Ist,
Zapuntel, Brgulje, Molat i Škarda.
Od 1. listopada 1907. Općinska uprava na svome pečatu rabi novi grb,
koji je na temelju histor. podataka sastavio velečasni don Vinko Rasol, rodom iz Silbe.
Osim općine, još je na Silbi dvorazredna mješovita opća pučka škola,
Dekanatski ured, Hrvatska čitaonica "Bog i otačbina", Potrošno-Obrtna zadruga,
Oružnička i financijalna postaja, carinski i lučko-zdravstveni ured,
Javna dobrotvornost, Lloydovo, Ugarsko-Hrvatskog i parobrodarskog društva
"Dalmatia" otpravništvo, tvornica za priređivanje srđela u kutijam,
četiri prodaje duhana, udobna gostiona, desetak dućana itd.
U sredini varoši uzdiže se oko triestak metara visok Toranj,
koji je vlasništvo obitelji Marinić, a s njega se uživa divan pogled po ubavoj okolici.
Na Silbi se može naći u najam baš udobnih i zdravih stanova uz
sasvim čednu najmovinu, buduć da im vlasnici po svjetu ili drugđe
u službi nastanjeni. Ima i dosta pitke vode.
Silba je u svagdanjoj vezi , sa u i iz Zadra, a to
parobrodom društva "Dalmatia", a nekoliko puta na sedmicu i
onim Lloyda i Ugarsko-Hrvatskog društva.
Na Silbi ima uprav krasnih naravnih kupališta, a dno im je
sama sitna pržina. Osobito je krasno kupalište u
"Sotorišću" odmah na jugu uz samu varoš.
Na glasu je Silbanjski sir i vuna, a do nazad desetak godina bilo
je na glasu i Silbanjsko grožđe, koje je sasvim rano - već koncem
mjeseca srpnja - dozrijevalo i širom naše carevine, pa i dalje, razašiljalo, a tako i sir.
Sir se još - dapače i u većoj množini - pravi, dok lozu svu
uništio žiložder. Svijet je posadio nešto amerikanske loze i još sadi.
Loza am. uspijeva prilično. Na Silbi rodi i sasvim dobra vrst smokava, poput onih grčkih.
Od godine 1908. počeo se uzgajati duhan, koji prilično uspijeva, a svake godine ima oko 80 gojitelja.
Zdravstveno je stanje na Silbi veoma povoljno.
Kroz godinu ne bude više od 2 po sto slučaja smrti.
Na Silbi ima liepi broj staraca, koji "dobro nose" na svojim
leđima 80 i više godina. A što bi bilo, da ih ne ubije more i teški mornarski život?
|